Pored ogromne nezaposlenosti, zanemarljivog iznosa dječjeg dodatka, preskupe opreme, odjeće, obuće i hrane za djecu, nemogućnosti slanja djece u vrtić što zbog nedostatka mjesta, što zbog skupog smještaja, izbjegavanje plaćanja alimenatcije od strane samih roditelje kap je koja je prelila čašu.
Ako čak 90 odsto roditelja nakon razvoda ne želi da se brine o vlastitoj djeci, kao da su ona kriva što brak s partnerom nije uspio, i ne plaća alimentaciju, koja u većini slučajeva iznosi oko 100 KM (znamo šta možemo kupiti za taj iznos), treba da se zapitamo da li imamo pravo da tražimo bila šta od države.
Kakav je mentalni sklop ljudi koji nisu u stanju da svojoj djeci svaki mjesec redovno obezbijede ove smiješno niske iznose i bar na taj način olakšaju drugom roditelju da preživi mjesec, teško je reći.
Ovdje posebno treba misliti na roditelje djece s posebnim potrebama, kojih je među samohranim roditeljima, nažalost, i najviše. Oni zbog brige o djeci ne mogu uopšte da rade i da se zaposle, jer 24 časa dnevno moraju da im se posvete . Od čega da ti ljudi i djeca žive, ako drugi roditelj ne pomogne bar novčano?
Međutim, i to ne bi bio nikakav problem da postoji volja da se ovo pitanje riješi, jer postoji mnogo modela koje već primjenjuju neke zemlje u EU.
Na primjer, nesavjesni roditelji bi mogli biti natjerani da plaćaju alimentaciju tako što bi dobijanje ličnih dokumenata moglo biti uslovljeno redovnom isplatom alimentacije, što se pokazalo kao veoma efikasno u razvijenim zemljama. Ili, na primjer, osnivanje alimentacionog fonda, koji bi bio finansiran iz uplate poreza na dohodak, a ovaj fond bi kasnije pronalazio način da iznose alimenatcije naplati od nesavjesnih roditelja. Ako nemamo svoj, onda je dovoljno bar da prepišemo jedan od ovih modela.