Rajko Kuzmanović izabran je za predsjednika Republike Srpske na prijevremenim izborima, proteklim u znaku relativno slabe izlaznosti glasača i rastom snage glavnih oponenata SNSD-a, SDS-a prije svih.
Dva mjeseca nakon što je iznenada preminuo predsjednik Milan Jelić, SNSD je, u što niko nije ni sumnjao, ponovo došao do predsjedničke pozicije, istina uz nešto manji procenat osvojenih glasova. Mada je to, ako se rezultati pažljivo analiziraju, prilično relativno i u suštini ne mora mnogo da znači.
Svakako, za analizu predstavlja rezultat Ognjena Tadića, koji je, sa osvojenih 33 odsto glasova, premašio čak i rezultat Dragana Čavića iz prošle godine. Ni Ivanić ne može biti nezadovoljan, jer njegovih 16,2 odsto pet puta je više nego što je osvojio bivši kandidat PDP-a na proteklim opštim izborima.
Stoga, ima li SDS, kao najjača opoziciona partija, pravo da se raduje ovim rezultatima i mogu li oni biti pokazatelj za lokalne izbore, koji stižu u jesen sljedeće godine?
Što bi rekao jedan bivši političar - "More bit' bidne, more bit' ne bidne." Prvo, činjenica je da su SDS i PDP izbacili svoje najjače adute, dok je Kuzmanović, do kandidatske promocije, većini birača predstavljao nepoznanicu. Jer, šta da je, na primjer, SNSD isturio Dodika za kandidata? Njihovi procenti bi, sigurno, rasli u nebo. U tome, najvećim dijelom, i leži tajna ovakvog skora, iako bi se SNSD, u svakom slučaju, morao dobro zamisliti nad izbornim procentima.
Stoga, jedan stranački lider imao je puno pravo kad je, u izbornoj noći, rekao da su svi pobjednici, odnosno da niko nije izgubio. SNSD je zadržao snagu, i pored bremena od dvije godine vladanja, a SDS i PDP su pokazali da imaju kapacitet za jači povratak na političku scenu.