Uoči još jedne godišnjice Dejtonskog sporazuma, akt, koji je zaustavio rat i udario temelje današnjem uređenju BiH, još nije doživio zvaničan prevod.
Zvuči jadno, iako suštinski beznačajno, ali naše zvanične institucije ni poslije 12 godina od potpisivanja nisu uspjele da prevedu dejtonsko-pariski sporazum, kako su bile dužne, i dostave ga francuskoj vladi kako bi se prevodi mogli uporediti i označiti eventualne greške.
Ruku na srce, Dejton je toliko apsolviran da jedan prevod, manje ili više, suštinski ništa ne mijenja, pogotovo što su Hrvatska i bivša SR Jugoslavija to davno učinile. Ali, to što mi za punih 12 godina nismo uspjeli da prevedemo jedan sporazum od nekoliko desetina stranica, što smo, na kraju krajeva, bili dužni, govori bolje od hiljadu knjiga koliko se ne razumijemo sami između sebe, prvenstveno.
Ali, gde smo sada? Jesmo li se baš toliko izgubili u prevodu? Sada je, tvrdi se, sporno to što Ministarstvo pravde (i to tek kad je to zatražio Pedi Ešdaun), za vrijeme dok je njime rukovodio Srbin Slobodan Kovač, napravilo samo srpsku verziju prevoda. Baš kao da je problem kako `hiljadu devetsto devedeset petu` prevesti u `tisuću devetsto devedeset petu`! Pa, napišite ih brojevima! Problem, jasno je to svima, nije jezičke, već političke prirode. Zato, možda, i ne treba puno insistirati na prevodu. Kad smo toliko godina mogli živjeti bez njega, možemo i ovo malo, koliko je ostalo do možda novih izmjena dejtonskog teksta. Jer, dok mi stignemo da ga prevedemo na naša tri jezika, koje, očigledno, međusobno ne razumijemo, i ona engleska varijanta mogla bi da izgubi suštinu.