Podaci iz posljednjeg popisa stanovništva u BiH o broju lica u naseljenim mjestima u opštinama i gradovima pokazali su kako tri od četiri Banjalučanina žive u urbanom dijelu grada, dok onaj jedan koji je preostao živi u selu.
Ako se uporede brojke iz posljednjih pet popisa, i ako se prate kretanja stanovnika u najvećem gradu u RS, jasno je da će i onaj četvrti u narednih dvadeset godina poželjeti isto i krenuti prema centru grada.
Stručnjaci kažu kako je industrijalizacija, koja je u Banjaluci krenula od 1960. godine, umnogome doprinijela da građanima centar bude draži od sela, pa su popločane staze i trotoari postali mnogo draži od seoskih puteva i njiva.
S obzirom na to da je industrijalizacija davno stala i da su veliki privredni giganti po kojima je Banjaluka bila prepoznatljiva ugašeni, ostaje nam da zajedno grizemo asfalt, a da plodne njive i pašnjake ostavimo da zarastaju u korov.
Da se Petar Kočić, veliki narodni tribun i pisac, s čijim se pričama o selu i ljudima u njemu mnogi ponose, može na trenutak vratiti i vidjeti da je pola kuća u Stričićima napušteno i zaključano, možda bi se istog trena vratio odakle je i došao, u istoriju.
Kada će banjalučka sela i planine izroditi novog Kočića i kada ćemo dočekati nove "Jauke sa Zmijanja" veliko je pitanje, a s obzirom na to da ne bi imao o čemu pisati, pitanje je da li bismo ga ikad i prepoznali.
Zli jezici bi rekli, gledajući njegovu bistu u centru grada, kako je on, u stvari, bio jedan od prvih koji je sa sela došao u centar.
Podsjećanja radi, Banjaluka ima i svoj Centar za razvoj i unapređenje sela, a za čiji rad svake godine ulaže velike sume novca. S obzirom na brojnost onih koji su ostali na selu, veliko je pitanje šta će ovaj centar raditi za dvadeset godina.