Menadžerski ugovori i plate u upravama javnih preduzeća u RS obavijeni su velikim oblakom tajne.
Samo od suverene volje ili eventualnog dobrog raspoloženja direktora i najviših članova uprave zavisi da li će neke od tih informacija dostaviti javnosti. Ili čak Vladi.
Jer oni te informacije ne moraju davati. To je poslovna tajna. Pravdaju to time da su u pitanju akcionarska društva u kojima ima i udio privatni kapital, pa takve informacije predstavljaju internu stvar preduzeća. Dobro, oni jesu akcionarska društva u kojima dio vlasništva imaju i privatni investitori, ali oni su istovremeno i javna preduzeća koja bi trebalo da odgovaraju svojim vlasnicima, a to je država, javnost, to smo, valjda, mi građani kojima bi ta preduzeća trebalo da odgovaraju.
Ali, nije to cijeli problem. Mnogo veći problem predstavlja činjenica da primanja koja dobijaju nikako nisu u srazmjeri sa rezultatima koje ta preduzeća postižu. Neka im daju plate i 100.000 maraka ako su podigli zaposlenost, poboljšali poslovanje, pridobili nove klijente...
Ali, rezultata nema. Javna preduzeća, čast izuzecima, ni blizu svojim rezultatima ne opravdavaju visoka primanja, menadžerske ugovore i privilegije koje uživaju.
Međutim, možda je pravi problem u priči o javnim preduzećima činjenica da građani sami nisu zainteresovani i ne postavljaju pitanja o tome kako posluju i da li su njihove plate zaslužene. Ako to tako i ostane, onda nema razloga da nam bilo ko iz javnih preduzeća polaže račune o svom (ne)radu.