Najnovije istraživanje pokazalo je da je tek 21 odsto stanovnika BiH spremno pomoći ljudima u nevolji.
To je pokazala anketa, rađena među bh. stanovništvom, koja ilustruje čemer i jad našeg društva. Ako se tek svaki peti građanin izjasnio da bi priskočio kada je potrebno, nije teško pretpostaviti kakvo je stanje u praksi.
Među nama, kladim se, mnogo je onih koji nikada nisu uzeli sjekiru i ponudili komšiji da s njim iscijepaju njegova drva. Dakle, patićemo se svi, iako nam mali angažman bližnjih može i te kako pomoći.
Stručnjaci podsjećaju da svi u svijetu imaju nacionalni sistem vrijednosti. Recimo, Nijemci su vrijedni, Japanci odgovorni i tačni, a po čemu se mi izdvajamo? Mnogima među nama još je najbitnije ko je "čiji".
Mnoge greške pravimo i zbog njih smo postali nehumani. Počnimo od vaspitanja mališana. Uče li se djevojčice od pet godina da pomognu majkama da zaliju cvijeće? Rijetko. Ali zato one već tada barataju tastaturom, koju ne znaju da obrišu. Uskoro će imati i profil na Facebooku.
Ta društvena mreža krojiće im način razmišljanja. Uslikaće se, kada budu imale 16 godina, sa napućenim usnama, a iza njih će biti razbacana odjeća i školski pribor, kao da je u sobi pala bomba.
Kako da od iste te djevojčice, koja nije naučena da pomogne ni roditelju, očekivati da će starici, koja se okliznula na ledu, pružiti ruku? Teško. Možda će je jedino fotografisati i sliku na Facebooku podijeliti sa svojim prijateljima. Biće "faca".
Zašto u saobraćajnoj gužvi samo rijetki puštaju da se automobili sa strane pridruže koloni? Zbog čega bacamo hranu, dok humanitarne organizacije kubure s namirnicama u državi u kojoj je sve više gladnih?
Zavirimo li u svoj ormar, vidjećemo da pola odjeće uopšte ne oblačimo, a neki su goli i bosi. Gledamo li mi oko sebe? Gdje smo ovakvi pristali?