Komisije za jezička pitanja u Parlamentu Federacije BiH gotovo na svakoj sjednici imaju primjedbe na tekstove zakona upućenih iz Vlade zbog (ne)pismenosti i svaki put iznova upozoravaju na odstupanja od standarda jezika.
Odstupanja su tolika da nije moguće utvrditi na kojem su od tri službena jezika u BiH zakoni napisani, a da stvar bude gora, ti zakoni takvi budu usvojeni pa se mora djelovati amandmanima.
Katastrofa je da ministarstva samo u naslovu dokumenta ispune obavezu slanja zakona na sve tri jezičke varijante, a zapravo su poslali jednu te istu i pri tome na ekavici. Miješa se ćirilica i latinica. Nedosljedna je primjena kriterija kod pisanja malog i velikog slova, pa se ista riječ u dvije rečenice jednom napiše malim, a drugi put velikim slovom. Slično se dešava kod primjene jezičkih standarda, pa se tako, na primjer, u istom tekstu na hrvatskom jeziku jednom radi o izvješću, a drugi put o izvještaju.
Jezičke komisije često traže da takvi tekstovi budu vraćeni predlagačima i da se o njima na sjednici parlamenta raspravlja tek kada budu opismenjeni, ali njihovim primjedbama slabo ko pridaje pažnju.
Nije u pitanju to da neko ne zna da je povjerenstvo komisija, već što državne institucije ne smiju dozvoliti da im se kaže da im je zakon neupotrebljiv sa aspekta pismenosti. U Vladi se pravdaju nedostatkom lektora. Trebaju im čak tri. A ministarstva valjda moraju imati savjetnika za nešto za šta postoji pomoćnik, jedan ministar mora imati dva kabineta, a mora se i na sav glas kukati o manjku službenika i namještenika dok svi pričaju o prekobrojnoj administraciji.