Oliver, Monika, Nevena, Tena, Vjekoslav, Antonije i Domagoj samo su neka od imena mladića i djevojaka koja su proteklih dana i sedmica punila strane crne hronike.
Oni više nisu među živima. Svoje živote su izgubili na surovim putevima širom zemlje i postali dio crne statistike koja iz vikenda u vikend izgleda sve bolnije.
S njima su u bespovrat otišli i njihova budućnost, ambicije i nadanja da će jednog dana ostvariti svoje snove.
Ostala su samo imena, na čiji pomen hvataju jeza i neopisiv bol i praznina u duši za roditelje koji su morali svoju djecu da prerano spuste u zemlju.
I ko zna koliko smo u posljednjih nekoliko godina izgubili budućih doktora, profesora, inženjera, majki, roditelja...
Život se gradi godinama, a gubi u sekundi i popravnog u ovom slučaju nema.
Možda je grubo reći, ali dosta roditelja je na indirektan način životno ugrozilo svoju djecu.
Bez velikog iskustva, straha i odgovornosti za druge dobili su automobile i sjedali za volan, a zatim vozeći brže od života završili sa svojim pričama.
Nema tog zakona koji može natjerati nekog da skloni nogu s papučice gasa ukoliko on nije svjestan da je na sebe preuzeo tuđe živote, pa kriviti državu u ovom slučaju je pomalo nerealno.
Kada bi se sve krivine i prevoji "ispeglali" i kada bi svi putevi bili ravni, i dalje bi se ginulo. Opet, sa druge stane, i s najlošijih puteva mnogo je onih koji se svojim kućama vraćaju živi. Da li su imali sreće ili su znali cijeniti život?