Tri radnika škole - učiteljica, sekretar i čistačica, te isto toliko učenika čine sumornu stvarnost u velikom broju seoskih obrazovnih ustanova u RS.
Navrati u takvo odjeljenje jednom ili dva puta sedmično i nastavnica engleskog, a dođe bogami i vjeroučitelj, pa se ispostavi da je osoblje brojnije od đaka.
Obično su te škole izgrađene prije 20, 30 ili više godina, kada se iz svake kuće školovalo po nekoliko mališana, a danas, u nekada krcate učionice, zalutaju samo prašina i paučina.
A na roditeljskim sastancima, kada bi zbog jednog učenika, pored roditelja, došle sve strine, ujne i tetke, opet bi pola školskih klupa, koje svjedoče o nekim boljim vremenima, ostale prazne.
Školska graja i kolone učenika na putu prema kući, slika je koja se sada može vidjeti samo u gradskim sredinama. Seoskim putem prolaze samo rijetki, koji sticajem okolnosti sa roditeljima nisu "pobjegli" u grad.
Ne tako davno, mogao se učenik koji nije spreman za odgovaranje osloniti na sreću, odnosno ponadati se da mentor neće otvoriti baš njegov broj u dnevniku. Kada se u ozloglašenoj plavoj velikoj svesci jedno do drugog nađu prezimena koja počinju sa A i sa M, znak je to da se moramo zapitati hoće li školska zvona na selu utihnuti.
Ne zvone ona više za početak časa, već najavljuju uzbunu. Alarmiraju da mladi moraju da ostanu tamo gdje su rođeni, da osnivaju porodice. Nije to alarm omladini, već vlasti, da podrži opstanak na selu. Ne bude li se dovoljno novca ulagalo u ruralna područja, umiraće se od gladi i u gradu.