Stvarno je nevjerovatno koliko daleko su narodi u BiH spremni da idu kako bi odbranili taj prilično magloviti pojam koji zovemo "vlastiti suverenitet" - da budu svoji na svome, da ih niko ne nadglasava, da im njihova etnička, nacionalna, kulturna i jezička prava budu zaštićena i da im niko ne smije govoriti šta i kako smiju da rade.
Cijela tragedija ove zemlje u proteklih tridesetak godina kretala se baš tim koordinatama - da bismo zaštitili to svoje maglovito pravo bili smo spremni i ratovati i dovesti ovu zemlju na ivicu provalije, upravo zato što je i dalje nedefinisano koliko "suvereniteta" kome tačno pripada.
I sve te naše fantazije o suverenitetu traju tačno dotle dok u ovu zemlju ne dođe Međunarodni monetarni fond i ne donese uslove pod kojima možemo dobiti finansijsku pomoć. "Pregovori" naših vlasti i MMF-a hirurški precizno pokazuju veličinu tog suvereniteta - on je "evo ovoliki" - kako je to slikovito opisao Dušan Kovačević u onoj antologijskoj sceni "Maratonaca" kada Mija Aleksić desnom šakom iznad lijeve nadlanice savijene pod pravim uglom Bogdanu Dikliću pokaže koliko mu pripada od nasljedstva pokojnog dede Pantelije.
Pametan čovjek bi zastao i zamislio se malo gdje je nesporazum između našeg vjekovnog "suverenog prava" i novčanika rezidentnog predstavnika MMF-a? Zašto smo za taj suverenitet spremni i ratovati, i zaustaviti reforme, i evropski put, a istovremeno ga se odreći na prvom sastanku sa MMF-om prije nego konobari uspiju poslužiti kafu?
Psiholozi bi taj fenomen nazvali "podvojena ličnost" koji u našem kontekstu znači "podvojeni identitet" - vratili bismo se 500 godina unazad u vrijeme kada su današnji mitovi bili svakodnevna stvarnost, ali bismo istovremeno da zadržimo i ajfon šesticu, brendirane krpice i najnoviji Cecin album.
Tako se na kraju ispostavi da je sve to što mi ovdje podvlačimo pod pojam "suvereniteta" zapravo samo tvrdoglavo odbijanje prihvatanja realnosti. Da se razumijemo, nacionalni ponos i dalje postoji, samo što se on danas ne mjeri u jačini lupanja šake o sto vašeg nacionalnog lidera i debljini tomova sabranih djela nacionalne istorije, već u broju zaposlenih radnika u realnom sektoru, veličini IT industrije i bruto domaćem proizvodu po glavi stanovnika. Upravo zato je veličina stendbaj aranžmana BiH sa MMF-om najpreciznija mjera raskola između naših mitova i njihove realnosti.
I koliko će nam trebati da shvatimo da pogled s prošlosti uperimo ka budućnosti.