Kada smo pripremali realizaciju teksta u kojem smo pod lupu stavili humanost Banjalučana, pozvali smo policiju i ljekare, te ih upoznali s našim namjerama, pošto smo očekivali da će se telefoni dežurnih službi usijati zbog mladića kojem je pozlilo na ulicama najprometnijeg grada RS.
Na naše zaprepaštenje, ni ljekare ni policajce niko nije pozvao, a samo su rijetki pomogli glumcu čija je uloga bila da imitira da ima nesvjesticu, malaksalost i jake bolove.
Članak je kao grom iz vedra neba odjeknuo širom BiH i raduje me što se većina ljudi u svojim komentarima zapitala - kakvi smo to ljudi?
Sve to ima i drugu stranu medalje. Banjalučani su, generalno gledano, spremni da pomognu. Činilo mi se na početku da će to pokazati i ovaj naš eksperiment. Ali, ispostavilo se da je humanost ostala u sjenci principa, prema kojem gotovo svako gleda sebe.
Bojan Kovačević, glumac banjalučkog DIS pozorišta mladih, ulogu je odradio bez greške i svako je po njegovim pokretima mogao da zaključi da je vrag odnio šalu i da je što prije potrebno reagovati. Ali mu se gotovo niko nije ni približio. Okretali su ljudi poglede.
Isti ti ljudi, ili većina njih, i te kako zavlače svoj nos kada se govori o razvodima, raskidima i skandalima navodnih zvijezda, pa makar bila i riječ o starletama, za koje do prije nekoliko godina nije znao niko do rodbine i komšija.
Tačno je, vremena su teška. Istina je, svako ima sopstvenih problema. Ali, neosporno je, u ovakvim (ne)prilikama moramo da pogledamo i oko sebe.
Nešto smo sigurno i naučili. Ako se ubuduće dogodi slična situacija, vrijedi pokušati pomoći čovjeku, makar to bilo i istraživanje. Ne treba dopustiti da reakcija zakasni.