Jednomjesečna predizborna kampanja u BiH formalno završava svake druge godine u oktobru. U stvarnosti, to je samo linija koja označava kraj jedne i početak druge predizborne kampanje. Kampanje koja nikad ne prestaje.
Fiksiranjem izbora svake dvije godine kreatori Dejtonskog ustava su namjeravali podići demokratiju na viši nivo. Smatrali su da će potreba političara za stalnim obraćanjem biračima vršiti pritisak da budu bolji i efikasniji, za opšte dobro građana. Međutim, dejtonski oci su se očigledno prešli. Jednostavno, BiH nije normalna zemlja. U koliko to zemalja na svijetu jedna polovina stanovništva sanja da se od nje odvoji, a druga polovina da po nekom čudnom osnovu ta zemlja nekako pripada njima više nego ostalima? U koliko zemalja građani nisu izgradili nijedan jedini konsenzus, pa čak ni o tome koje praznike da zajedno slave? U zemlji u kojoj se ljudi slažu samo da je trava zelena, a nebo plavo, predizborna kampanja samo služi kao povod da se "podsjetimo" na sve te naše frustracije, mržnju i nerazumijevanje koji onda stvaraju samo još veći i dublji jaz dok klizimo u spiralu sve dublje i tamnije rupe u kojoj nikako da dotaknemo dno. Upravo je dvogodišnji izborni ciklus, pored OHR-a, jedan od krivaca zašto već godinama nismo ni maknuli s mjesta. Političar u bilo kojoj zemlji u predizbornoj kampanji uvijek koristi ono što mu donosi najviše glasova. Da smo normalna zemlja, česti izbori bi imali smisla jer bi ljudi pričali o zapošljavanju, obrazovanju i kvalitetnijem životu, pa bi se onda političari "lomili" da ih ubijede da su baš oni ti koji to mogu ostvariti. Ovako, skoro da čovjek pomisli da bi nam bilo bolje da ukinemo izbore i uvedemo tutore - za svaki konstitutivni narod po jedan i pravac srednji vijek. "Međunarodni dobrotvori" u liku raznih "ohaerova" kroz razne epohe davno su nas tamo smjestili.