Ko je ovdje lud, a ko zbunjen, pitanje je koje svako od nas može postaviti sebi osluškujući eho bh. javnosti, ali prvenstveno političara, sve ove dane nakon hapšenja Radovana Karadžića, najtraženijeg haškog bjegunca.
Najbolje na primjeru hapšenja Karadžića mogli smo se po ko zna koji put uvjeriti kakav profil ljudi (političara) vodi ovu zemlju. Krvožedna borba za vlast čini se da nigdje u svijetu nije izražena kao u BiH, pa je i hapšenje Karadžića dva i kusur mjeseci pred izbore ovu zemlju dovelo do tačke usijanja i granice međunacionalnih incidenata. I nije uopće bitno što je, primjera radi, u znak podrške Karadžiću na ulice Banjaluke izašlo svega nekoliko stotina ljudi (u organizaciji Karadžićevog SDS-a, što je vrlo značajno istaći), kada je za eksploziju nacionalističkih strasti dovoljno nekoliko budala s bilo koje strane etnonacionalnih torova.
Umjesto da stvari postave tamo gdje im je mjesto i adresa (Haški tribunal), naši se političari, u zavisnosti da li pjene iz Banjaluke ili Sarajeva, napamet naučenom retorikom takmiče koji će "među svojima" skupiti više predizbornih bodova. Odvratno. Zgražavajuće.
Stvari su ovdje vrlo jednostavne. Nova vlast u Srbiji na čelu sa predsjednikom Borisom Tadićem Karadžića je uhapsila jer je optužen za genocid i zločine protiv čovječnosti. Time su cijelom svijetu, a i svojim komšijama s ove strane Drine, pokazali kuda žele da idu. To je i najbolja moguća poruka Silajdžiću, Dodiku, Tihiću, Lagumdžiji, Bosiću i drugima da prestanu više razvlačiti pamet ovom sluđenom narodu i ostave pravosudnim institucijama međunarodne zajednica da obave svoje, kako bi dostojanstveno dočekali pravdu oni koji je 69 godina čekaju.