Poznata je činjenica da se olako rješavamo i nerijetko ne marimo za mnoga naša blaga. Dozvoljavamo da katanci osvoje brave naših muzeja, da fundusi i postavke trunu, da među memlom i vlagom bivaju prepušteni samo tihoj patnji pojedinih koji su nemoćni da dopru do naše svijesti i uvjere nas šta u stvari gubimo.
Banjalučka tvrđava Kastel zajednička je i posebna priča - istovjetna sa mnogim ispričanim u BiH o tome kako kulturno-istorijski spomenici gube bitku sa grandioznim staklenim kupolama, a jedinstvena stoga što ova najstarija zaostavština koju je civilizacija podarila gradu na Vrbasu još stameno i prkosno čeka bolje dane. Ali, sve manje ponosno, jer priželjkujući lijek, tvrđava postade nestrpljiva...
Sada, nakon godina propadanja i nemara, vraćanjem Kastela pod gradske skute, ovoj tvrđavi se smiješi vedrije proljeće. Iako ne ovo koje je pred nama, raduje podatak da će već naredne godine u obnovu jednog dijela ovog zdanja biti uloženo 2,5 miliona nasušnih maraka. Zaštitnu ogradu će, za nadati se, zamijeniti prilazi različitim muzejskim postavkama i svečanim trenucima, koje će okupljeni slaviti bez bojazni od urušavanja i tragedija.
Preživjela je Rimsko carstvo, doseljavanje Slovena, tursko osvajanje, opsadu austrijske jedinice pod komandom generala Hildenburghauzena, nebrigu, zanemarivanje, zaboravljanje…
I nije posustala, nudeći uvijek još vremena da se osvijestimo i shvatimo da spasavajući nju nastavljamo život istorijskog jezgra Banjaluke, mjesta nastanka grada i okosnice njegovog razvoja.
Valjda ćemo uskoro uspjeti savladati poneku lekciju, iz istorije i kulture.