Stanogradnja u BiH bilježi sunovrat, što ne čudi nikoga ako se pozabavi brojkama koje se odnose na primanja sa jedne te vrijednosti nekretnina sa druge strane.
Koliko je u ovoj zemlji onih koji smiju da na kocku stave život i kupe stan u većem gradu, vrijedan 100.000 maraka, te decenijama plaćaju kredit, koji će, uz kamate, navedenu cifru dodatno da "udeblja"?
Građevinska preduzeća, koja se žale na nedostatak investicija, su na potezu. Čini se da je vrijeme da se "ugasi" praksa da se prvo uzme novac od kupaca pa se iste te pare "obrću" i njima se gradi. Ako trgovini loše ide prodaja nekog artikla, ona spusti cijenu i poveća pazar.
Ne kažem da je u ovoj zemlji lako biti privrednik, ali je još teže biti mušterija. Očigledno puca lanac u kojem se nalaze kupci, banke i građevinci. U njemu su najslabija karika konzumenti, iako su najmanje krivi - jer im novčanici pate od poodmaklog stadijuma anoreksije.
Bh. stanogradnju, i građevinarstvo uopšte, zadesila je klinička smrt u poređenju sa ranijim godinama i niko nije zadovoljan - ni oni koji nude ni oni koji traže.
Stanove sada kupuju uglavnom ljudi koji imaju ušteđevinu nakon dugogodišnjeg "kičmanja" u inostranstvu, rukovodioci jer riječ "kriza" ne poznaju, te "novokomponovani "biznismeni.
Pokucati na vrata banke, biti finansijski zavisan dugi niz godina, a pritom raditi posao koji se u BiH uglavnom svodi na "od danas do sutra", malo ko se usuđuje.