Početak čišćenja toksičnog otpada iz industrijskog kruga HAK-a u Tuzli pohvalna je vijest, ali i podsjetnik na nemaran i nehuman odnos prema prirodi i ljudskom zdravlju te podsjetnik na nedostatak kaznene politike za zagađivače u BiH.
Tuzlanski basen industrijsko je područje gdje su stanovnici odrasli na uglju i soli. Osim rudnika uglja i soli, tu su brojne druge fabrike i industrijske grane, a mnoge su propale poslije rata. S njima je propala i odgovornost.
Još prije rata počelo je odlaganje toksičnih materija u bačve i rinfuze i zakopavano u zemlju oko fabrike HAK. Stručnjaci tvrde da se kruks mogao spaljivati u fabrikama jer su postojale peći za to. Ističu da se pri visokim temperaturama on neutrališe pa ne šteti okolini. No, on je zakopavan u zemlju, gdje je stojao decenijama. Koliko je štete po okolinu i zdravlje načinio, tek će se utvrditi.
Sada slijedi izdvajanje značajnih finansijskih sredstava za uklanjanje. Tuzlanski kanton neće moći to sam isfinansirati već će tražiti pomoć od viših nivoa vlasti.
Tek se radi otkopavanje da se utvrdi koliko toksičnih hemikalija ima i kojih sve vrsta. Na osnovu toga će se tražiti rješenje za uništavanje, ali i novac za to. Sve zbog nečije neodgovornosti, nemara i nehumanog odnosa prema okolišu. Što je najgore, ostaje otvoreno pitanje hoće li ikada iko odgovarati za to?
Prijeratni sistem je očito nekome dozvolio da otrov zakopava u zemlju, a poslijertani mnogo gore stvari od toga. Primjer je upravo Tuzla, koja se zagađuje sa svih strana. I kada se pomisli da je došlo vrijeme zelene politike koja ne toleriše nekontrolisano zagađenje okoline, ovaj grad sve to demantira. Posebno naselje Bukinje, koje često zovu i Černobilj, jer u njemu su prisutne sve moguće vrste zagađenja.
Opravdan je strah da ekološki zločini u Tuzli neće biti kažnjeni. Njihovo je da šute i trpe. Ili da konačno dignu svoj glas protiv ekološkog nasilja koje trpe godinama, a plaćaju zdravljem i životima.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.