Najavljeno poskupljenje voznih karata u gradskom i prigradskom prevozu u Banjaluci podržali su i prevoznici i lokalna vlast, ali za zeleno svjetlo niko nije pitao korisnike.
Umjesto ionako "naduvanih" 1,50 KM, ubuduće će vožnja koštati deset feninga više, što, čini mi se, nikako ne može "zakrpiti" troškove popravke napola otvorenih vrata u autobusima.
Treba mnogo karata da bude prodato da bi bila presvučena i zamijenjena dotrajala sjedišta, te da se podmažu ili zamijene kočnice koje se nerijetko zagriju i ispuštaju dim kao dimnjak rafinerije nafte.
Ne može najmanja žuta kovanica popuniti ni duboke džepove prevoznika, ali će im, sigurno, utoliti glad.
Navikli su građani Banjaluke da tokom vožnje u jesen rasklapaju kišobrane, a ljeti se rashlađuju novinama. Ne iznenađuje ih više kada poskupljenje nafte, navodno, ustalasa cjenovnike sve robe.
Naučili su se i da na stajalištima čekaju vozila koja više priliče muzeju nego 21. vijeku, ali nikako da se prilagode činjenici da cijene vožnje vrtoglavo rastu.
Da li su se prevoznici zapitali šta putnik dobija za svojih 36,50 KM, koliko će ubuduće radnici morati da izdvoje za mjesečnu kartu? Da je odgovor na ovo pitanje potvrdan, ne bi se banjalučkim ulicama kretali autobusi koje nam je svijet prodao kako ne bi popunjavao vlastite deponije.
Do kada će prevoznici zloupotrebljavati anarhiju i prodavati nam karte za prevoz u vozilima poput onih iz legendarnog filma "Ko to tamo peva"? To više nikome, osim putnika, nije bitno. Vozi, Miško, narod će da plati!