I kad smo svi pomislili da je Bosna i Hercegovina na korak do potpisivanja Sporazuma o pridruživanju Evropskoj uniji (EU) stigla nam je nova rampa.
Zahuktali voz za EU sa šest vagona i jednom snažnom lokomotivom zaustavljen je u Širokom Brijegu. Kao i uvijek, BiH imala je kočničara. Ovog puta je to bio Sulejman Tihić...
Zašto BiH uvijek mora da ima nekog kočničara? Zašto se napokon ne slože kockice u mozaik zvani Evropska unija ili, bolje rečeno, bolji život, standard, obrazovanje, zdravstvo i putovanja bez viza? Ko to ima pravo građanima razbijati san o ulasku BiH u EU?
Objašnjenje kočničara uvijek je identično. Pod floskulom zaštite "svog naroda" kočničar nam objašnjava kako "on ne može da pristane na dogovor, jer će to ugroziti njegov narod ili zacementirati postojeće stanje". Pa zar odbijanje ili nepostizanje dogovora nije još veće zacementiranje stanja i gubljenje perspektive.
Da li to znači da sad narod opet mora da čeka mjesecima dugo najavljivane razgovore da bi doživio novo, po ko zna koji put, razočarenje? Zar kočničari moraju da čekaju mjesecima da saopšte da im je stranački interes bitniji od građana?