Ako poželimo da sudbonosno "da" kažemo u opštinama, onda je to dvije marke. Ali onda dovlačimo 300 svatova u grad, tražimo parking, vrućina "udara" sa svih strana. Nervozni smo toliko da nam i trubači smetaju!
"Evo zore, evo zore, Bogu da se pomolim"... Mlada klonula, ne pjeva, mladoženja mokar od znoja, svatovi jedva čekaju da se sklone u hlad. Atmosfera i nije neka.
Ma bolje je da matičari ipak dođu u restoran. Nikoga ne maltretiramo, svi će biti okupani i veseli, a klima će nas rashladiti. A tek muzika, dobra hrana, običaji... Dokumenta pod ruku, pa u opštinu. Sve ćemo se lijepo dogovoriti i spremiti. Svadbica će biti kao iz bajke.
Hladan tuš! Taksa za vjenčanje izvan njihovih zidina košta od 50 do nevjerovatnih 200 KM. Za šta? Kome?
Kažu sve to ide u lokalne kase. A kako bi bilo da budžet, u koji svakog dana stavljamo pare kao u kasicu-prasicu, supruga i mene počasti sa 200 KM? Recimo, dođe matičar, pita nas pristajemo li, veselo kažemo "da", uzmem muževo prezime, izljubimo se, čestitamo i oni mi ostave kovertu sa 200 KM - za medeni mjesec, za pelene našoj bebi, ili tek da nam se nađe?
E, kako bi bilo lijepo da jedan dan u životu, koji smo namijenili samo nama, ne razmišljamo o lokalnim i državnim parama, taksama, porezima i nametima drugih vrsta... Da razmišljamo samo o nama i tome kako ćemo se lijepo provesti, započeti predivan život, sutra uživati posmatrajući kako nam djeca odrastaju.
Otvorim novčanik, vadim 200 KM, plaćamo taksu za naše "da"... Običan čovjek, koji uglavnom nema ništa, reći će: "Neka ide život..." Pa neka ide - do đavola!