Otkad je počela kriza u Ukrajini, počeli smo i mi na Balkanu da se dijelimo na proruske i proameričke tabore.
Te skoro apsurdne scene pomalo podsjećaju na film "Tri karte za Holivud", u kojem se mještani nekog zaboravljenog seoceta negdje u Srbiji tokom kubanske krize 1961. godine dijele na proruske i proameričke, dok se Rusi i Amerikanci u Kubanskom zalivu gledaju preko nišana. Epilog priče, naravno, veoma predvidljiv: Rusi i Amerikanci postigli dogovor, a ovi naši ostali zavađeni.
Mali narodi, poput naših, trebalo bi da pokažu nešto malo više racionalnosti kad je u pitanju nadmudrivanje velikih. Izgleda da svi osim nas znaju da u međunarodnim odnosima vladaju interesi, a ne ljubav, pa bi u našim odlučivanjima trebalo da bude više pragmatizma i racionalnosti, a malo manje ljubavi i emocija.
Recimo, ako je BiH postigla konsenzus i ako je kroz svoju zakonsku regulativu budućnost trasirala u evroatlantskim integracijama, zašto bi to značilo da ne bi mogla ili trebalo da ima dobre odnose s Ruskom Federacijom?
Dobro se sjećam kad je predsjednik Milorad Dodik nakon jedne posjete Moskvi u neformalnom razgovoru s novinarima prije par godina rekao da su mu u gradskoj upravi Moskve poručili da bi mogli otkupiti svu poljoprivrednu proizvodnju RS - kompletna poljoprivreda RS mogla bi raditi samo za Moskvu. Zbog čega takvu šansu ne iskoristiti?
Ako smo se opredijelili za zapadne političke i vojne integracije, zašto bismo se odrekli svega onog što nam istok, pa i jugoistok, mogu ponuditi? A i mi njima. Prostor zapadnog Balkana oduvijek je bio mjesto ukrštanja istoka, zapada i jugoistoka.
Svaki put kada smo postali pijun u nečijim velikim rukama, stvari su se po nas loše završavale. Narodi koji ovdje žive trebalo bi da geopolitiku posmatraju zajednički i da svako iskoristi svoje prijateljstvo i dobre odnose s nekim velikim zemljama za zajedničku korist. Ne samo da će nama tako biti bolje, nego će nas i veliki više poštovati.