Poznata je priča kako je neki čova prodavao kuću, pa je previše zacijenio. Pita ga potencijalni kupac zašto mu je tako skupa kuća, kada je očigledno da toliko ne vrijedi. Tačno je da kuća ne vrijedi toliko, odgovara prodavač, ali vrijede komšije.
Oduvijek su se na ovim prostorima cijenile komšije, jer je bolje imati dobre komšije nego rođake, pošto će oni u nevolji prije i brže priteći u pomoć. No, nešto se od tog dobrog komšijskog odnosa pokvarilo, jer u gradovima u višespratnicama kao da ne postoje komšijski odnosi, građani su se potpuno otuđili.
Priča stanovnika sa padine Trebevića je veoma poučna. Odmah početkom rata oni su skočili da brane svoje domove, pa su iskopali rovove prema ljudima iz srpskih sela. A i ovi su se, takođe, ušančili, bojeći se muslimanskih napada. Tako su stajali ušančeni i vodili dijalog preko rovova. Često su i razmjenjivali robu. Muslimani su davali cigarete, jer je sarajevska fabrika tokom cijelog rata radila, a zauzvrat dobijali hranu. Često bi oni sa srpske strane dovikivali: "Ej, Muje, čuvajte se sutra, dolaze vikendaši iz Srbije".
Pitali su me u inostranstvu kako to da su se u ratu sukobile komšije? Odgovarao sam da je to tačno, dosta je bilo takvih slučajeva, a o takvim primjerima se govori jer su neobični, a o stotinama onih gdje je komšijska saradnja bila u spasavanju života ne priča se mnogo. Poznato je kakav je krvav obračun bio u Mostaru, a mnogi kazuju da nisu ratovale komšije, nego došljaci s brda i s jedne i sa druge strane. Ne treba idealizirati komšijske odnose, ali ih treba gajiti.
Danas, kada nema više ratnih dešavanja ni ratnih napetosti, pravi komšijski odnosi su i te kako potrebni. Ne samo na pojedinačnom planu, nego možda mnogo više na državnom. Naša država može imati dobre odnose s Islandom ili Urugvajem, ali to nema nekog značaja. Ono što je veoma važno jeste da sa susjedima Hrvatskom i Srbijom, a takođe i sa Crnom Gorom, imamo dobre komšijske odnose. Da se te veze što više unaprijede sasvim je izvjesno da smetaju natruhe ratne prošlosti. Stoga, kao što mnogi kažu, ne treba zaboraviti prošlost, ali naročito ne treba u njoj živjeti.
Za vrijeme Franje Tuđmana hrvatska vlast se odnosila prema bh. Hrvatima kao prema svom stanovništvu, a i danas glasanje za Hrvatski sabor naših ljudi potpuno je upitno. Zna se da Franjo Tuđman nikada nije bio u Bosni i Hercegovini, pa je nije ni poznavao, ni volio, te kao otac nacije bio je bespogovoran o nipodaštavanju Bošnjaka, smatrajući ih Hrvatima muhamedanske vjere. Danas je odnos naših zapadnih komšija prema BiH umnogome promijenjen.
Nema samo Haris Silajdžić animozitet prema Srbiji i posebno prema Republici Srpskoj. Ali je ovaj visoki političar izravno odgovoran što naša zemlja više od godinu dana nema svog ambasadora u Beogradu. Pa ne mogu se na taj način poboljšavati dobrosusjedski odnosi! A, pod takvim Silajdžićevim odnosom prema Srbiji potpali su i neki mediji u Federaciji BiH, naravno onda i dobar dio Bošnjaka.
Ali, da bi bila otvorena prava i dobra saradnja, kako to obično biva, nije grijeh samo do jedne strane. Baška gest Borisa Tadića u vezi s pozajmicama gasa BiH ove zime, što u Sarajevu nije odjeknulo onako kako treba, ali neka dešavanja u Beogradu i Srbiji bacaju ružnu sliku na našu susjednu zemlju. To su česti vandalski pohodi grupa, predvođeni Radikalnom strankom, s očiglednim profašističkim ozračjem i nacionalističkom retorikom, koji govore da tu još stanuje nazadnjaštvo. U Njemačkoj i danas, svakog dana, na javnim televizijama emituju se antifašistički programi, dok beogradske televizije kao da uživaju u propagandi ovih profašista. Gledajući iz sarajevske perspektive to je veoma ružno, mada se i ovdje povremeno iskazuju vjerski fanatici.
Naravno da nema niko ništa protiv specijalnih veza između Srbije i Republike Srpske, ali kao da u Beogradu zaboravljaju da su Srbi u BiH konstitutivni narod, što će reći suvlasnici su ove države, te se ne bi u pravom smislu riječi mogli nazvati srpskom dijasporom. Samo intenziviranjem dobrih komšijskih odnosa i susprezanjem nacionalističkih iskaza bilo koje vrste unaprijedićemo naše dobre odnose na dobrobit svih naroda.
Nije bez značaja što se u ove tri-četiri države govori jednim jezikom, koji svako naziva kako ga volja. Da bismo se razumjeli ne treba nam prevodilac, ali, nažalost, ponekad nam treba pomiritelj. Hrvatska vlast odavno želi da se jezikom distancira od Srba, što je odraz kompleksa malog naroda, ali trgovina, turizam, sport, kultura uvijek će naći način kako se komšijski može sarađivati.