Javna je tajna da je u našoj zemlji moguće registrovati automobil, a da ga prethodno uopšte ne odvezete na tehnički pregled.
Kao malo gdje u svijetu, ovdje neki učestvovanje u saobraćaju tretiraju kao radnju koja ne može da donese nikakvu opasnost.
Stoga i ne čudi to što se putevima kreću vozila koja bi bila korisnija kao muzejski eksponati.
To što su putnicima u tim krševima, ali i ostalim učesnicima u saobraćaju, glave u torbi, očigledno nije bitno ni vlasnicima takvih "kanti" ni stanicama za tehnički pregled.
Vozači, zbog besparice, prinuđeni su na registraciju i vožnju takvih automobila. I to sve dok mogu da ih upale, pod motom "drži vodu dok majstori odu".
Stanice za pregled, željne zarade, i te kako gledaju kroz prste i mnogima od njih bitno je uzeti novac. To što je često riječ o vozilima koja iz bezbjednosnih razloga nisu upotrebljiva, manje im je bitno. Para vrti gdje burgija neće.
Ruku na srce, svi bismo mi voljeli kada bismo imali automobil koji je s proizvodne trake izašao prije nekoliko mjeseci, ali nas je kriza primorala da vozimo i one četvorotočkaše koji na Zapadu ne bi smjeli ni da izađu na put.
Ali, moramo da se zapitamo koliko je racionalno sjesti za volan onog vozila kod kojeg se sve raspada. Posebno je zabrinjavajuće kada automobili imaju neispravan upravljački ili kočioni sistem.
Vozila s "ćelavim" gumama, bez ručne kočnice ili sa spornim drugim bitnim elementima, ovdje su svakodnevica.
I te kako, dakle, ima posla i za inspekciju i za policiju. Danas vozi svako i svašta. Treba u ovu oblast uvesti red, jer je učestvovanje u saobraćaju odgovorna radnja.