Gotovo 16 godina nakon stravičnog zločina u hrvatskoj opštini Dvor, gdje je u lokalnoj školi krvnički pobijeno najmanje devet srpskih invalida, tužilaštva su se probudila i sa mrtve tačke počela istragu o masakru koji je šokirao svako razumno biće.
Kome su zasmetali nedužni starci bez nogu i ruku, da bi bili "smaknuti" mitraljezima i bombama, nije poznato, no izvjesno je da takvi zločinci zaslužuju da ostatak života provedu iza onoliko brava koliko su osoba upucali. Takođe niko ne zna ni zašto su tužioci iz BiH, Srbije i Hrvatske do prije nekoliko dana bili gluvi i slijepi na vriske i prolivenu krv nedužnih hendikepiranih ljudi, ali je "jasno k'o dan" da pokojne starce na duši ne nose samo zločinci koji su okrvavili ruke, već i oni koji masakr godinama ne istražuju, iako su za to "debelo" plaćeni.
Dvor je ovih dana popularniji nego Dubrovnik ili Neum, a mještani hrvatskog gradića, uvjerili smo se, začuđeno šapuću da li je moguće da su u školi, u kojoj se danas čuje smijeh djece, ne tako davno odzvanjali jecaji. Opštinski načelnik takođe sliježe ramenima i poručuje da bez istine nema budućnosti.
Tužioci su se, istovremeno, probudili, a savjest je počela "peći" i vojnike UN-a, koji su u tadašnjem Dvoru na Uni nijemo posmatrali krvoproliće, iako su bili i oružjem i brojčano nadmoćniji od ubica.
Da će isti ti mirotvorci sutra, ukoliko istraga bude sprovedena kako to dolikuje, postati svjedoci pred pravosudnim institucijama, teško je reći, ali se sa sigurnošću može konstatovati da Srbin, Hrvat i Bošnjak ne mogu biti dobre komšije dok svi koji su ubijali ne završe iza rešetaka.