Poslije podrške Koštuničinog DSSa izboru radikala Nikolića na čelo parlamenta Srbije potpuno je jasno da od Vlade DSa i DSSa nema ništa.
Jedino nejasno je zbog čega je Boris Tadić pristao da protrači još jedan dan u pregovorima sa Koštunicom. Tadićev DS od početka pregovora bio je suočen sa megalomanskim zahtjevima DSS-a, dodatnim principima i uslovima. Kulminiralo je insistiranjem na zadržavanju Ministarstva policije i BIA. Koštunica je išao do one tačke za koju je znao da je DS neće prihvatiti. On se dogovarao da se ne dogovori. Ali šta je radio i Tadić? On nijednog časa nije imao izlaznu strategiju iz nametnutog stanja.
Da će DSS podržati izbor Nikolića i da su radikali spremni da zauzvrat podrže DSS-ovu manjinsku vladu postalo je jasno još 24. aprila kada je Velja Ilić to javno iznio. Velja je bio zadužen da pusti probni balon i opipa puls javnog mnjenja i reakciju međunarodne zajednice. Ko ga nije ozbiljno shvatio samo mu se kazalo 14 dana poslije.
Jedno je sigurno - Koštunica je na čelo Skupštine doveo Nikolića da bi glasovima radikala bio usvojen budžet Srbije za 2007. godinu. Kada se to desi moći će bezbrižno da sačeka nove izbore na čelu Vlade u tehničkom mandatu. I to je izglednija varijanta od one da će radikali dati glasove za novu manjinsku vladu DSS-a, jer jedan dio Koštuničinih isključivo je protiv i to je jedini razlog zbog kojeg on neće rizikovati taj scenario.
U međuvremenu Tadić će i dalje naivno vjerovati da postoji mogućnost dogovora sa DSS-om odbijajući da shvati da postoje oni koji su spremni da založe budućnost i zemlje i naroda zarad ostanka na vlasti. Pa nije li Klaudije zapalio Rim?