Na koji način roditelji koji su prinuđeni djecu ostavljati samu u kući mogu naučiti da važne brojeve na koje će pozivati pomoć (policiju, vatrogasce ili hitnu) ne smiju zvati zbog zabave, već samo radi prijeke potrebe? Svi djeci jednostavno treba da kažemo kako je važno da ove linije budu slobodne za one kojima je pomoć zaista potrebna.
U policiji i hitnoj kažu da svaki dan prime između 1.500 i 2.000 poziva, od kojih je samo 30 odsto pravih poziva za pomoć. Sve ostalo su pozivi djece i "malo odraslije djece", kojima je beskrajno dosadno, pa se zabavljaju pozivajući i ove brojeve. Dovoljno je da svaki roditelj sebe zamisli u situaciji da 12 sati, koliko traje smjena dispečera u ovim službama, 2.000 puta mora kazati "Policija MUP-a Kantona Sarajevo", "Vatrogasna služba" ili "Hitna pomoć"! Ovim ljudima zaista nije lako, pogotovo kada ne mogu biti sigurni i identifikovati koji su pozivi oni "pravi".
U Hitnoj pomoći ističu da im pojedini telekom operateri pomognu, te broj s kojeg je upućen lažni poziv dobije poruku opomene. Za policiju je situacija teža, jer oni moraju o svakom pozivu obavijestiti tužioca. Postavlja se pitanje kako bi tužioci onda obavljali svoje redovne poslove kada bi svaki dan morali da pišu po nekoliko stotina naloga za otvaranje istraga protiv djece koja uznemiravaju policiju.
Bilo bi lijepo kada bi svi telekom operateri u BiH izašli u susret policiji, hitnoj pomoći i vatrogascima, te im pomogli u telekomunikacijskoj "borbi" s akterima ove nimalo edukativne "igre". Ali najveća pomoć za ove ljude bila bi kada bi roditelji više educirali djecu.