Kada Markovići planiraju ljetovanje, dvije stvari u startu otpadaju - ništa od inostranstva jer za vizu treba prodati organ i ništa od Istre jer su tamošnje cijene za prosječnu bh. porodicu čista egzotika.
Dakle, Makarska, eventualno Baška voda. E sad, ljetovanje se od nekadašnjih deset dana racionalizuje na "djeco, sasvim je dovoljno" sedam dana i "uopšte nije problem" od magistrale svaki dan ići na plažu sa tri dušeka i bar dvije kantice za pijesak na leđima. Lopta ne može svaki dan na plažu.
Okej, razumiju Markovići da su druga vremena, nema više soba uz plažu, nema slatkih muka oko biranja destinacija i ne može se desiti da zadnji dan kažete "ma ostajemo još tri dana".
Razumiju i da je kriza i da nije lako ni onom Amerikancu ni onom Evropejcu, svi smo u istoj gabuli. Okrutna SEKA ne bira žrtve.
I pripreme su počele, pakuju se kremice, posuđuje suncobran od komšije, krpe stare spužvaste ležaljke, vadi stari dobri kupaći kostim, ali svakako tvrde da je stara moda u stvari ova nova ili obrnuto. Kako god, ne stoji joj kao nekada, ali poslužiće.
Još da ubace koji "Štarkov" smoki, paštete i eurokrem da bar riješe muku oko doručka. Sve izgleda kao polazak na koliko-toliko normalno ljetovanje u nenormalno vrijeme prosječne bh. porodice, srećne što još ima privid pristojnog života. Ipak se ima za more, zar ne? I tako uljuljkani u koliko-toliko srećne misli dođu do granice.
"Otvorite prtljažnik. Molim vas predajte te paštete i to što već nosite. Ne možete unositi hranu u Hrvatsku." "Ali gospodine, dajte bar ovaj smoki da ponesemo, mala ga obožava." "Gospođo", ljubazno, ali već nestrpljivo kaže graničar, "ja nisam pisao pravila, samo radim svoj posao. Nisam ja adresa za žalbu." Da, razumiju Markovići da nije on adresa za žalbu. Ali ko jeste?