Antipatija prema drugoj naciji, a samim tim i drugoj vjeri, fenomen je koji je pokušala da razjasni armija bh. stručnjaka i kvazistručnjaka, ali niko nije dao ni približno tačan odgovor kako (pre)živjeti u zemlji u kojoj se na nacionalnu kartu dobijaju sve partije.
Varnice u vidu skrnavljenja vjerskih objekata, nadgrobnih spomenika i svega onoga što pripada "onim drugima", česta su pojava, uprkos tome što je prošlo tačno deceniju i po od udaranja posljednjeg pečata najvažnijeg bh. mirovnog dokumenta - Dejtonskog sporazuma.
Čak se i "preko bare" bave problemima ljubavi i mržnje naroda u našoj patuljastoj državi, pa su nam tako, u najnovijem izvještaju Stejt departmenta, Amerikanci poručili da su zabrinuti zbog incidenata u BiH.
Nažalost, u pravu su. I danas možda nekog Miloša muči nesanica u Bugojnu, moguće je da Anti nije lako živjeti u Doboju, a Mahiru u Posušju.
Prije Kinez sagradi toranj od 100 spratova nego što u Sarajevu nikne crkva. Pijani maloljetnik uspije slupati prozore na džamiji toliko "profesionalno" da ga četa policajaca godinama traži po igralištima. A, Hrvati bi svoje parče zemlje prije dobili u Rio de Žaneiru nego što im to polazi za rukom ovdje.
Sve dok vlast, vjerski poglavari i "obični smrtnici" ne shvate da smo svi jednaki, pamet će nam soliti oni koji u svojoj zemlji muku muče sa teroristima.
Do prije 15 godina bio je rat, ali, kad smo u prošlosti živjeli sve do danas, nije red da tako i nastavimo.