"EU nije fer prema BiH zato što kao uslov za potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji postavlja reformu policije. Problem je u tome što je ovaj uslov iznesen ranije i sada ga svi ponavljaju, a niko ne želi da prizna da je napravljena greška."
Ovu vjerovatno najpošteniju i najrealniju izjavu kada je u pitanju rješenje zastoja evropskog procesa u BiH dao je direktor Instituta za evropsku stabilnost Gerald Knaus.
I, zaista, da ovaj uslov, koji nije imala nijedna druga zemlja, nije u julu 2004. godine postavljen pred BiH, danas bi stvari izgledale mnogo drugačije - i sa stanovišta BiH, ali i EU.
Da stvari od početka nisu postavljene nakaradno, EU bi se postarala da u BiH stvori realne preduslove i postavi realne zahtjeve za njihovo ispunjenje.
Prvi od tih preduslova bez kojeg nijedna zemlja svijeta, pa ni BiH, ne može da se razvija jeste statistika. BiH 12 godina nakon rata ne zna koliko ima stanovnika, koliko ima nepismenih, koja je obrazovna struktura, kakvim resursima raspolaže. Svaka druga članica ili kandidat za EU, za razliku od BiH, ne da ima ove pokazatelje, nego tačno zna koliko ima ovaca i krava, gdje su koncentrisane i koliko sira i kajmaka može da ponudi evropskom tržištu. Bez tačnih statističkih podataka nemoguće je napraviti ekonomsku i svaku drugu strategiju za razvoj bilo koje države, ali i projekte njenog razvoja i uslove za priključenje EU.
Drugi bitan preduslov, a možda i prvi kada je u pitanju BiH, jeste reforma Ustava na zdravim temeljima.
Ako se uzme u obzir da je BiH realno duboko podijeljena po etničkim šavovima i da je zadovoljenje nacionalnog interesa kod sva tri konstitutivna naroda ispred svih drugih životnih pitanja, onda je jasno da se to mora i uvažiti. Rješavanje tog pitanja je preduslov razvoja zemlje i u svim drugim sferama - demokratskoj, ekonomskoj, privrednoj, kulturnoj, obrazovnoj...
U prethodne tri godine jasno se pokazalo da je bez reforme Ustava nemoguće sprovoditi druge reforme, posebno one koje zadiru u suštinu i kojima se revidiraju postojeća ustavna rješenja. Ne treba biti mnogo pametan pa shvatiti da je mijenjanje najvišeg zakonskog akta jedne države pojedinačnim odlukama i nižim zakonskim aktima opasan presedan koji ne garantuje dugoročan uspjeh i stabilnost društvenog uređenja. Što je već viđeno u bliskoj istoriji na ovim prostorima.
Zato ukoliko zaista međunarodna zajednica želi, kao što to tvrdi, da okonča mandat u BiH i stvori izlaznu strategiju, onda će upravo pitanje reforme Ustava delegirati kao pitanje od vitalnog interesa za opstanak i trajno rješenje problema BiH.
Sve dok to EU ne shvati i ne prihvati, kriza unutar BiH trajaće bez izgleda za srećan završetak, a sva vještačka rješenja bazirana na nametnutim odlukama visokih predstavnika biće održiva kratkoročno i destabilizirajuća dugoročno.
Upravo zato veoma zanimljiv i ozbiljan je dokument HDZ-a 1990. kojim se traže hitne izmjene Ustava BiH kroz njeno uređenje s najmanje tri federalne jedinice. Već dugo je potpuno jasno da je za BiH kao višenacionalnu državu jedino federalno uređenje realno i garant za njen dalji razvoj i stabilnost. Sve druge krajnosti - od centralizacije i promovisanja principa jedan čovjek jedan glas, do otcjepljenja bilo kojeg dijela BiH su opasne, maksimalističke i ne vode srećnom kraju.
Jedino federalizacijom BiH bila bi zadovoljena zaštita nacionalnih, kulturnih i vjerskih prava tri konstitutivna naroda i tek onda bi na dnevni red mogla doći ona druga pitanja koja će je trajnu i stabilnu odvesti u EU. Naravno, s realno postavljenim uslovima za priključenje.