Kada sam nedavno posjetio cazinsko selo Osredak, ponovo sam se uvjerio da suživot u BiH ima perspektivu.
Riječ je, istina, o mjestu gdje se brojni Srbi nisu vratili na ognjišta. Međutim, one koji posjete svoja imanja, predratne komšije Bošnjaci ugoste baš kao svoje najrođenije.
Lokalni pravoslavni hram, porušen u proteklom ratu, obnavlja se zahvaljujući donacijama vjernika, ali dio zasluga pripada i Mesudu Keranoviću, neimaru koji je izvođač radova na sanaciji.
To što vrijedne Mesudove ruke učestvuju u vraćanju starog sjaja ovoj bogomolji, naišlo je na opšte oduševljenje širom države, pa i dalje.
Rečeno mi je u Osretku da su Bošnjaci objeručke prihvatili ideju da se crkva porušena u proteklom ratu obnovi i da se na njoj ponovo oglašava zvono, baš kao što je to slučaj bio prije nesrećnih devedesetih.
Ako zanemarimo pojedince koji ne znaju da poštuju svoje komšije, ovaj narod, ma u kojem dijelu BiH živio, shvatio je bogatstvo mira.
Tačno je, oni koji su tokom rata izgubili nekog svog, do kraja života osjećaće bol. I taj gubitak nemoguće je nadomjestiti.
Međutim, ništa nećemo dobiti ako na ratne rane nastavimo dosipati so. Strahote koje smo doživjeli tokom proteklog rata ujedno su opomena da se tako nešto ne smije ponoviti.
Čini mi se da pokušaji političara da, kada narod zatraži radna mjesta, zaigraju na nacionalnu kartu, prouzrokuju kratkotrajne varnice i ubrzo dožive strahovit poraz.
Pokazali smo da smo razumni. I tako mora i da ostane. Jedina podjela koju treba da gajimo jeste na ljude i neljude.