Bio bih spreman dati pola svoje plate samo da vidim momenat kada oni koji budu popunjavali upitnik Evropske komisije dođu do pitanja koja se odnose na zaštitu ljudskih prava.
Baš me zanima kako će objasniti to da godinama ne mogu da sprovedu odluku "Sejdić i Finci", kao i brojne druge presude Evropskog suda za ljudska prava poput one doktora Pilava ili Azre Zornić.
Ili zašto, primjera radi, građani Mostara godinama ne mogu da biraju lokalnu vlast.
Vjerovali ili ne, ljude koji su svojoj zemlji ukazali na činjenicu da su diskriminisani i da, na primjer, ne mogu da budu birani, etiketiraju kao glavnu kočnicu razvoja zemlje i evropskog puta.
Jer, ako se vodimo aksiomom političara da oni nisu tužakali državu ne bi došlo ni do brojnih presuda, a samim tim ni do problema u funkcionisanju zemlje.
Takođe, kako su dobro opazili moji sagovornici prilikom pisanja teme o ljudskim pravima u BiH, pored toga što se njihova imena stalno provlače u kontekstu problema za društvo, mnogi ih doživljavaju kao dio "paketa", a ne kao zaseban slučaj.
Tako se, na primjer, ime Derve Sejdića, čovjeka koji je samo želio da se njemu i građanima koji ne dolaze iz reda tri konstitutivna naroda omogući da budu birani za najviše državne funkcije, povezuje s unitarizacijom ili secesijom zemlje, trećim entitetom, raspakivanjem Ustava, Dejtonskim sporazumom i raznim drugim stvarima koje realno nemaju puno veze s onim što je on tražio.
Fascinira me taj optimizam kada je ispunjavanje zahtjeva za prijem u Evropsku uniju u pitanju, jer je jasno da smo po nekim pitanjima od njih daleko svjetlosnim godinama.