Spektakularne pljačke koje smo do sada mogli gledati samo na filmu, sada se dešavaju u našoj blizini, uživo, kao što je bila ova posljednja na autoputu kod Gradiške.
Helikopteri u vazduhu, blokada puta, duge cijevi, zvuk sirena Hitne pomoći i policijske patrole. Nedostajala je samo kamera da to sve zabilježi i ovjekovječi i da pokažemo svima da i mi konje za trku imamo kada su najteži oblici kriminala u pitanju.
Razbojnika zasad nema ni na vidiku, kao ni para koje su oteli, ni automobila kojim su pobjegli. Kao da su u crnu zemlju propali, bar zasad.
Osim samih razbojnika i zaštitara, nema ni puno drugih svjedoka, iako svakog sata autoputem prođe oko 150 automobila. Reklo bi se pametni ljudi, dodali gas do daske i nastavili dalje. Svakom su njegov život i glava najdraži.
Način na koji je pljačka izvedena još jednom je svima potvrdio staru činjenicu da lopov ne može biti svako. Jasno se vidi da je sve bilo dobro isplanirano, i na njihovu sreću ili znanje, sve im se i ostvarilo.
Za presretanje blindiranog vozila pod pratnjom usred bijela dana, na javnom putu i povlačenje oružja na gotvs moraš biti hrabar, drzak i lud, a takvih imamo sve više. Vidjećemo koliko će biti hrabri ukoliko se suoče s rukom pravde.
Takođe, ukoliko krećeš naoružan u pljačku, treba da budeš svjestan da postoji šansa da budeš ubijen, kao i da ćeš nekog ubiti, jer nosiš olovo sa sobom.
Prije samo nekoliko dana je likvidirana žena u Banjaluci. I to opet filmski.
Kamere onesposobljene, žrtva sačekana i ubijena. Brutalno, ali i profesionalno. Dovoljno da nam svima utjera strah u kosti jer život je nešto sasvim različito u odnosu na film, jer se scene ne mogu ponavljati, i jednom kad umreš, uglavnom takav ostaješ za sva vremena.
Imam strah od onog ko u Banjaluci ovih dana hoda bez imalo straha.
Pred banjalučkom policijom je ogroman zadatak da u što kraćem roku razriješi ova dva slučaja, kako bi vratila povjerenje građana, koje zahvaljujući dosadašnjim rezultatima još nije poljuljano.