U narednih nekoliko dana, obećavaju gotovo uglas bh. lideri, možemo očekivati početak raspleta jedne od najmučnijih političkih kriza u poslijeratnoj BiH. Otkako je u američkoj vojnoj bazi "Rajt Peterson", u gradiću Dejtonu, u novembru 1995. sklopljen Mirovni sporazum za BiH, bh. društvo znalo je u datim okolnostima prolaziti veća ili manja iskušenja, međutim, još se nikada nije našlo u apsurdnijoj situaciji.
Institucijama sistema, naime, prijeti djelimična ili potpuna paraliza isključivo kao posljedica neodgovornih politika dijela bošnjačkih lidera, koji nam se, evo, godinama kunu da im je na prvom mjestu uvijek i samo država BiH! Za rasplet političke krize moguće je više scenarija, prema kojima će uvijek biti pobjednika i gubitnika, dok će treći i četvrti arbitrirati prema vlastitom nahođenju i političkim stavovima. No, bojimo se da su uzroci mnogo dublji i da ih je teško ili gotovo nemoguće riješiti bez jasnog dogovora i bolnog kompromisa tri konstitutivna naroda u BiH. Nikako ne treba zaboraviti da prvi put u postdejtonskoj BiH političku krizu nisu producirali suprotstavljeni nacionalni blokovi, već je ona nastala isključivo na temeljima grčevite i odsudne ideološke borbe za pozicije moći i prevlast nad velikim javnim kompanijama kojima bošnjački lideri zbog ogromne produkcije para tepaju kao "zlatnim kokama".
Upravo je riječ o tome: ko će u narednim godinama crpiti milione iz "BH Telecoma", a ko iz "Elektroprivrede BiH"; isplati li se Draganu Čoviću više kupiti "hercegovački kajmak" u "Eronetu" i "Elektroprivredi HZ HB" (što mu je obećao Zlatko Lagumdžija) ili, pak, dobiti dio kolača od velikih državnih projekata, nakon što je višegodišnju kontrolu nad državnim finansijama morao prepustiti drugima. Taj odgovor ćemo, možda, dobiti sredinom naredne sedmice, ali će sve drugo u ovoj nesretnoj državi ostati isto.