Dugo obećavanog porodiljnog doplatka u Hercegovini i dalje nema, a današnje majke imaju ista prava kao i njihove prabake. One imaju pravo da žive, pravo da rode i pravo da kopaju da prehrane djecu. Jedino danas ne rađaju u brdu ili polju, nego u bolnici. Doslovce je tako.
Majka je u Hercegovini zadnja kategorija. Svi imaju nekakva prava, osim nje. Najugroženije su majke u HNŽ, ali i u Posavini. One, radile ili ne, od države mjesečno dobivaju - 0 KM. Dobiju neki simboličan jednokratni iznos za opremanje djeteta i to je to. Nedavno mi predstavnici Sindikata mostarskog "Žitoprometa", koji sada grca u dugovima, ispričaše jako potresnu priču. Kažu, dijete njihovih dvoje zaposlenika i supružnika, koji su 16 mjeseci bez plaće, a 18 bez doprinosa, otvorilo frižider, a on prazan, u njemu se upalilo samo svjetlo. I dječačić, otvorivši frižider, vidje da u njemu nema ništa, a majka ga upita je li gladan. On odgovori: "Nisam, mama, nema veze", a majka se rasplaka. Dječak, koji bi trebalo da bezbrižno provodi djetinjstvo, već shvaća u kakvoj zemlji živi, shvaća da je ovdje previše tražiti i hranu svaki dan, a majka plače jer svome sinu nema što dati jesti. Tako isto osjećaju i majke iz "Šuma Herceg Bosne", tako osjećaju majke brojnih drugih raspadajućih poduzeća, koje se ne usuđuju zatrudnjeti ili širiti obitelj.
Premda se ovdje radi o odraslom djetetu, iz primjera je jasno kako se u BiH tretira majka. Nedavno biskup Pero Sudar reče da se ne treba čuditi onima koji odlaze iz BiH, nego onima koji ostaju. Ja bih ovdje dodala da se ne treba čuditi majkama koje u BiH ne rađaju, nego majkama koje imaju hrabrosti roditi, a ne znaju hoće li i do kada moći svoje dijete školovati i hraniti.
Populacijska politika u BiH zadnjih 20 godina ne postoji, a nema je ni na vidiku. Postoji politika pojedinaca za pojedinu populaciju, pa će na koncu samo opstati i ostati u BiH upravo samo oni.