BiH je u bivšoj Jugoslaviji, dakle prije posljednjeg prokletog rata, imala pregršt pravih privrednih giganata, prepoznatljivih u okruženju, a i mnogo šire.
Tako su proizvodi "Agrokomerca", "Čajavca", "Jelšingrada", "Unisa", "Šipada", "Incela", velikih zadružnih kombinata, željezara, zatim velikih i prizanatih preduzeća iz oblasti vojne i tekstilne industrije i drugih giganata bili nadaleko poznati, a privreda je s njima išla uzlaznom putanjom. Međutim, desio se rat, promjena sistema upravljanja, loše sprovedena privatizacija i giganti su u velikom broju slučajeva pretvoreni u parkinge i skladišta, a proizvodne hale su iscjepkane na nekoliko manjih firmi.
Upravo tako je iscjepkana i privreda, postala je nemoćna s velikim brojem mikro, malih i srednjih preduzeća, u kojima je najviše onih sa po nekoliko radnika. Na takvim osnovama, bez velikih privrednih sistema, ne mogu opstati ni ta mala preduzeća, ali ni privreda neke zemlje.
Ne želim da kažem da koncept podrške malim i srednjim preduzećima poslije rata u BiH nije bio dobar put, čak štaviše, on je podržan u velikom broju razvijenih zemalja, ali mi smo u tome potpuno zaboravili da moramo imati i veliki broj privrednih giganata, koji će sa sobom povući i ta mala preduzeća.
Svi se slažu u ocjeni da ne treba sada sada da presječemo i preko noći počnemo stvarati velike pivredne sisteme, što je svakako i teško izvodivo, ali treba da pokušamo uvezati i ukrupniti ta mala i srednja preduzeća, čak i na regionalnom nivou, kako bi lakše savladali zahtjeve evropskih i svjetskih tržišta, ali i kako bi bili konkurentniji.
Dok to ne uradimo, i dalje ćemo se koprcati u sopstvenom malom tržištu i nijemo posmatrati kako se u njemu šepure i bogate "veliki" uvoznici iz zemalja bližeg i daljeg okruženja, koji nam kroje sve, od plata do cijena i onoga šta ćemo da jedemo i pijemo.