Podaci da je u RS od 2006. godine do danas sklopljeno više od 300 maloljetničkih brakova su alarmantni. Ako je zaista najveći broj takvih brakova sklopljen zbog trudnoće, kako neki tvrde, onda bi se i prosvjetari trebali postidjeti, a uz njih i roditelji, kao i cijelo društvo. Zar se ne može više govoriti o tome? Zar djeca ne mogu imati u školi časove o reproduktivnom zdravlju? Zar je to sramota? Da, kod nas vjerovatno jeste. Takav je naš mentalitet. Manja je sramota udati dijete koje ima 14 ili 15 godina i tako mu uništiti život, nego naučiti ga nešto što će mu pomoći da izraste u zdravog i kvalitetnog čovjeka.
S druge strane, kako može dijete da se uda ili oženi prije punoljetstva kada je Porodičnim zakonom RS utvrđeno da brak ne može zaključiti lice koje nije navršilo 18 godina.
U redu, roditelji mogu pokušati udati maloljetnu kćerku ili oženiti maloljetnog sina, ali nadležne institucije ne smiju dozvoliti da u tome uspiju.
Zakon, ako je već donesen, služi za to da se sprovodi. Čemu podaci i statistike ako niko ništa ne preduzima da se to spriječi i ako oni koji trebaju ne rade svoj posao. Svi su zakazali i nema smisla da prebacuju odgovornost sa jednih na druge. Najmanje su, ipak, krivi ti mladi ljudi, koji ulaze u brak ne znajući o tome ništa i tako upropašćujući svoj, kao i život svojih potomaka. U centrima za socijalni rad govore kako je i siromaštvo često razlog za udaju maloljetnih djevojaka. S obzirom na to da nisu u mogućnosti da se školuju, logično je, kažu, da se djevojčice udaju. Takvim izjavama samo opravdavaju te nezrele mlade ljude i podržavaju ih, a posao im je da čine upravo suprotno. Nažalost, sve dok odgovorni budu pričali takve priče podaci će biti poražavajući, a rješenje sve dalje i nedostižnije.