Postratni sindrom, stres, depresija, akutna nervoza uzrokovana ubrzanim životnim tempom i zadacima koje pred današnjeg čovjeka postavlja savremenog doba koje jednim potezom pregazi one slabe i nesnalažljive polako uzima svoj danak.
Društvo nemoćno da se suprotstavi mentalnim bolestima postratnog, ali i današnjeg vremena, živi u nadi da do onog najgoreg valjda neće doći, kad već ne postoji način da se prepozna, sankcioniše i zaustavi manijakalni um.
Ali ono najgore se desilo.
Masakr u kojem je u jedva pola sata u Gornjoj Lipnici nadomak Tuzle ubijeno šest ljudi, potresao je cijeli svijet, a hladnokrvnost s kojom je Tomislav Petrović ubijao ulio je strah u kosti svakog čovjeka koji ne može da se ne zapita da li je takvih ljudi još - tu, oko nas. Kako ih prepoznati?
Da li iko poslije stravičnog zločina kod Tuzle može da se osjeća sigurno? Ubistva se nisu desila na bojištu, već na kućnom pragu, autobusu. Zločinački um je očigledno ključao danima, mjesecima, možda i godinama unazad...
Prema važećim zakonima u BiH, nikoga ne možete prisilno odvesti na liječenje, ako on prije toga nije naudio sebi ili nekome u okolini.
Svi znakovi psihoze, neuroze, agresije nisu dovoljni da budete pod strogim ljekarskim nadzorom, ako vam to nije po volji. Dakle, hitno mijenjati zakonsku regulativu. I šta još preostaje... pa jedino molitva, ako je već sistem nemoćan.