Da je djelovanje međunarodne zajednice u BiH od rata na ovamo u dobroj mjeri eksperiment, svjedoči i primjer kako se u BiH organizuju izbori.
Prvi eksperiment je svake dvije godine organizovati izbore - naizmjenično opšte i lokalne. Smatralo se da će konstantna izborna atmosfera političare pritiskati da stalno budu blizu svoje izborne baze. Drugi eksperiment je stvoriti izborni sistem u kojem bi političari jednog etnosa bili prisiljeni da glasove traže od glasača druga dva naroda. Time bi se, kako su kalkulisali, smanjio nacionalizam i povećalo povjerenje među narodima. Treći eksperiment tiče se svjesnog neuvođenja instituta prijevremenih i vanrednih izbora. Naši međunarodni tutori su kalkulisali da će političare jednog naroda tako prisiliti da traže dogovor sa političarima druga dva naroda, umjesto da izlaz traže u novim izborima. To je, dakle, bila namjera. A kad se podvuče crta, šta smo dobili? Praksa je pokazala da su sva ova tri eksperimenta samo podigla nacionalizam, umjesto da ga suzbiju. Održavanjem izbora svake dvije godine suzili smo prostor za kompromis i dogovor, jer nijedna stranka ne želi da je "njen" narod kazni na izborima ako pristane da "izda" nacionalni interes. A nepostojanjem vanrednih izbora samo je učvršćeno nepovjerenje, koje dovodi do toga da u prilično zatrovanoj atmosferi 16 mjeseci čekamo izbor nove vlasti. BiH je tako pretvorena u laboratorij, a mi u pokusne kuniće u nečijem eksperimentu ili doktorskoj disertaciji pod nazivom "nacionalno i građansko društvo". Ne kažem da namjera nije dobra, ali znate da je put do pakla često popločan dobrim namjerama.