Od stočarstva bježi svako ko ne voli zasukati rukave i raditi, a jedan od razloga zbog kojih je ova profesija na crnoj listi poslova svakako je i činjenica da na muci stočara zarađuju uglavnom mesari.
Naime, ma koliko uzgajivači stoke zarađivali po svakoj kapi znoja prolivenog tokom mukotrpnog rada na selu ili u farmama, nikada neće imati prihode kolike imaju vlasnici mesnica, koji "podebljaju" marže onoliko koliko im je volja.
Problem je u slobodnom formiranju cijena, tako da trgovci nikoga ne pitaju koliko će uzeti za sebe. Dakle, imaju sluha samo za svoje potrebe, i stava su da ko nema pare za meso, ne mora ni da ga jede.
Tako je na pijacama tele od 100 kilograma moguće kupiti za 600 maraka, a u mesnici je 60 kilograma teletine s kostima oko 900 maraka. Vlasnici mesnica, međutim, unovče i kožu, glavu i ostale dijelove životinje.
Ukoliko, dakle, četvoročlana porodica na trpezi svakog dana želi samo pola kilograma mesa, to "zadovoljstvo" će je mjesečno koštati više od 200 maraka.
Nije li ovo dokaz da građani "papreno" plaćaju meso, odnosno, da mesari ojadiše i stočare i potrošače? Nije li žalosno da, dok veliki broj građana nema novca za hranu životinjskog porijekla, država ćuti i sliježe ramenima?
Trebalo bi da nadležne institucije urede tržište, kako bi se znalo koliko kome sljeduje. Ako je to nemoguće, svakako bi bilo zanimljivo kada bi se iz drugih zemalja u BiH pojavili jeftiniji konkurenti.