Da cijene u BiH ne zavise od proizvodnje i potražnje, kao u svim normalnim državama, već od uvozničkih lobija, najbolje pokazuje primjer mesa koje bh. građani plaćaju najskuplje u regionu.
Naši proizvođači i ono malo što proizvode zacijene kao da se radi o ptičjem mlijeku i sa tako visokim cijenama samo podstiču uvoz, ali onaj nelegalni. Trgovci stokom s one strane Drine jedva čekaju da domaći proizvođači podignu cijene. Odmah angažuju skeledžiju, sačekaju mrak, "podmažu" policiju, probude, a zatim natovare stoku i pravac BiH, gdje ih već čeka kombinacija iz rata koja za jedno prije podne proda čitav tovar.
Uslovi za razvoj stočnog fonda u BiH su skoro pa idealni, bujna vegetacija, veliki broj pašnjaka i sunčanih dana, plodne oranice, ali neko ne može da prikupi snagu pa da sistemski i organizovano kroz subvencije razvija stočarstvo kako ne bi došli u sadašnju situaciju da meso plaćamo više od Slovenaca.
Primjer mesa samo pokazuje da je BiH neophodan zakon o cijenama jer se ne smije dozvoliti da jedna mesnica ima zaradu kao kafana i to do 200 odsto. Računica je jednostavna. Svinja od sto kilograma žive vage košta oko 300 KM, kada se odbije otpadni materijal ostane oko 70 kilograma mesa koje se u mesnici proda za oko 800-900 KM. Tako je i sa junetinom.
Ono, što "kao treba" da nas obraduje je najniža cijena osnovnih životnih namirnica bez obzira na to što imamo najniže plate. Tako da kada se uzme neki prosjek, životne namirnice kod nas su skuplje i do pedeset odsto nego u zemljama regiona. Računica je opet jednostavna. Hrvatski građanin primi prosječno 1.500 KM i za to može da kupi oko 880 litara mlijeka ili više od hiljadu kilograma brašna, dok bh. građanin za svoju platu može da kupi oko 480 litara mlijeka i oko 570 kilograma brašna i tako u nedogled.