Nema nikakve sumnje da EU i njene članice snose dio odgovornosti zašto je proces proširenja usporen, pa možda čak i ugrožen. Problem s bugarskim vetom na početak pregovora Sjeverne Makedonije možda je samo najeksplicitniji izraz kolebanja, pa možda i licemjerja same EU. Ovo su svakako činjenice o kojima treba razgovarati, ali zanimljivo je da se razgovor na ovu temu uvijek tu i završi.
Ono što uvijek nedostaje nakon toga je pitanje koliko smo mi sami krivi što nas ne žele u Evropi? Kako bismo se mi ponašali na njihovom mjestu? Da li bismo željeli primiti ovako neuređen region u evropski sistem? Na šta tačno mislimo kada pljujemo po Evropi što nije baš najsretnija kada mora odlučiti o tome da li nastaviti proširenje? Koliko smo se promijenili? Da li je to sistemska korupcija kod nas iskorijenjena, pa više nije problem? Ili smo sretni što u Evropi imamo saveznike poput Mađarske? Kada im se žalimo da neće da nas prime, jesmo li to ispunili 14 prioriteta koje su nam dali prije dvije godine, jesmo li unaprijedili izborni sistem, unaprijedili slobodu medija, pohapsili budžetlije koje godinama haraju javni novac? Koliko smo usvojili reformskih zakona? Koliko akcionih planova i strategija zaista istinski implementirali?
Da li nam jedini argument može biti to da, ako nas ne prime, ovdje ponovo može izbiti rat? I koliko takav argument istinski govori o našem "evropejstvu"?
Ono što ja zapravo zamjeram Evropi nije kolebljivost, nego činjenica da ne govore mnogo više o našim nedostacima. Svaki put kada evropski zvaničnik priča o proširenju, treba u istoj rečenici da ponešto kaže o izbornim sistemima, javnim emiterima i sistemskoj korupciji, umjesto što samo usput spomenu da je potrebno jačati vladavinu prava.
Dok ne shvatimo da Evropu želimo zato što želimo da se promijenimo, ne znam koliko nam je stvarno tamo i mjesto. Istina možda jeste gorka, ali je ljekovita, ako se s njom istinski suočite.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.