Bosna i Hercegovina je jedna mala, siromašna zemlja u Evropi, koja u većini stvari zaostaje za razvijenim svijetom, ali ipak postoje stvari, ti takozvani luksuzi kojih se i u vrijeme krize i nemaštine nikad ne odričemo, pa smo u situaciji da imamo više telefona nego stanovnika.
Tako su mobilni i fiksni telefoni jedan od "naših" nezaobilaznih luksuza, na koje mjesečno trošimo desetine i desetine maraka i imaju ih praktično svi građani, od sedam do 77 godina starosti. Tu konstataciju najbolje oslikavaju zvanični podaci koji kažu da na deset bh. građana dolazi čak 11 mobilnih i fiksnih telefona, što je svakako za "vjerovali ili ne". Naime, krajem prošle godine, u BiH je bilo aktivno više od četiri miliona brojeva i fiksne i mobilne telefonije. To je totalni apsurd, imajući u vidu da se većina bh. građana žali na besparicu i nemaštinu, na golo preživljavanje, ali se za mobilni i dopunu očigledno mora imati.
Teško da ćete danas pronaći učenika osnovne škole koji nema "moćan" mobilni telefon, koji mu roditelji kupe za peticu u školi, ali isto tako ima ljudi i sa tri ili četiri telefona. Nejasno je kako su ljudi spremni da u vrijeme velike krize, borbe za preživljavanje, mogu izdvajati za mobilne telefone i po nekoliko stotina maraka, samo da bi bili ponosniji kada ga u društvu izvade na sto. S druge strane, ajd što ne želimo nipošto da se odričemo trošenja para na kupovinu sve novijih i novijih telefona, već se na taj način udaljavamo od svojih prijatelja, svodeći druženja na nakoliko rečenica koje mogu stati u jednu poruku i to svakih nekoliko dana. Upravo to je pogubno za kvalitet odnosa među ljudima, jer iako su nam dosta olakšali život, telefoni su nam ga i osiromašili, jer se sve svodi na vezu preko žice.