Svake godine na Svjetski dan izbjeglica slušamo tužnu priču ministra za ljudska prava i izbjeglice BiH da nedostaje novca za obnovu kuća izbjeglica, infrastrukturu i održivi povratak.
Tako je bilo i ovog juna, kada je ministar Safet Halilović suosjećajno ponovio da su najveći izbjeglički problem kolektivni centri, u kojima živi oko 2.000 porodica. Hvali se ministar istom cifrom od više od milion ljudi koji su se vratili u svoje domove.
Mjesec kasnije državni revizori obznanili su da je ovo ministarstvo, koje potpuno razumije povratničku i izbjegličku muku i čini maksimum napora da obezbijedi što više novca za rješenje njihovih problema, na naknade potrošilo skoro 500.000 KM. Izbjegličkim jezikom rečeno, potrošili su 16 kuća koje su mogle biti izgrađene na prevoz (do posla, ne do izbjegličkih kampova i povratničkih kuća bez struje i vode), smještaj, duševnu bol, jer su odvojeni od porodice, regres, nagrade i ugovore o djelu sklopljenje sa zaposlenicima za njihov redovan posao. Potrošili su jednu kuću na reprezentaciju i još jednu telefonirajući, ali ne u kolektivne centre, jer oni nemaju telefon.
Četvrtina budžeta Ministarstva rezervisana je za troškove 34 zaposlena, kojima godišnje treba 3,5 miliona KM (116 povratničkih kuća) za plate i naknade da ne bi bila prekršena pravila.
Pravilno je bilo i to što su obnavljanje kuće koje se koriste kao vikendice, a za to vrijeme još 45.000 porodica čeka da dođe na red da se zaista vrate na ognjišta. Ovim tempom izdvajanja iz budžeta svih nivoa vlasti trebaće 50 godina da porušeni domovi budu obnovljeni. Zato se Ministarstvo okrenulo traženju kredita, nakon što su od donacija plaćali, između ostalog, i one pomenute ugovore o djelu.