U FBiH je prije sedam godina Agencija za privatizaciju, na osnovu odluke tadašnje vlade, za certifikate prodala po 10 odsto kapitala "Elektroprivrede BiH" i "BH Telecoma", a danas niko ne zna ko su vlasnici tog kapitala. Prema javnim registrima, najveći udio u vlasništvu ima desetak investicijskih fondova, ali je javnosti nepoznato ko su članovi tih fondova i ko stoji iza preduzeća koja upravljaju fondovima. U Komisiji za vrijednosne papire, koja bi trebalo to da zna, kažu da iza fondova stoji 300.000 ljudi, što valjda treba značiti da je nemoguće znati sva ta imena.
Istovremeno, niko ne zna ni da li je nakon upisa dionica za certifikate bilo daljih trgovanja dionicama i eventualnog "gomilanja" kod jednog ili više krupnijih vlasnika, ali postoji otvorena sumnja da jeste. U prilog ovoj sumnji govori i informacija da je na posljednjoj sjednici Skupštine dioničara "BH Telecoma" bilo svega 50 ljudi, iako se u vrijeme upisa dionica pominjalo 8.000 pojedinačnih vlasnika. Postoji i sumnja da su u kupovini dionica za certifikate malo više dionica kupili oni što su bili bliže vlasti, pa bi se sada, prodajom tog udjelčića, mogli jako obogatiti. Najbolji primjer je premijer FBiH, koji je pod pritiskom javnosti i nevladinog sektora prodao udio u preduzeću koje je upravljalo fondom sa najvećim pojedinačnim udjelom u vlasništvu oba ova preduzeća, a nezvanična procjena je da je to vrijedilo 170.000 KM.
Država bi se morala zaštititi od osoba koje su u sukobu interesa i strateški važno bi joj bilo znati ko su vlasnici i najmanjeg dijela najvažnijih većinski državnih firmi, ili ko su joj partneri u vlasništvu, kako bi se mogla zaštititi od interesa pojedinca ili grupe.