Treba li ministar bezbjednosti podnijeti ostavku nakon što grupa terorista napadne policijsku stanicu usred nekog grada njegove zemlje, ubije jednog policajca, a pritom se radi o osobama koje su već odavno poznate kao potencijalno opasne nadležnim organima? Apsolutno treba.
To ne znači da je ministar bezbjednosti - u našem primjeru radi se o osobi koja se sasvim slučajno zove Sadik Ahmetović, ali mogao je to biti bilo ko drugi - kriv za ono što se desilo. Ovdje se radi o nečemu što ne postoji u vokabularu bh. političara - osjećaju moralne odgovornosti. Čak i da je ministar bezbjednosti učinio sve što je u njegovoj moći da se spriječe ovakvi događaji, opet bi trebalo da podnese ostavku, i to makar iz protesta. U demokratskoj zemlji u kojoj funkcionišu institucije, osoba odmah podnosi ostavku ukoliko se u njenom resoru desi nešto što u velikoj mjeri narušava ugled institucije ili čak bezbjednost. Ostavka obično ne bude uvažena, ali je proveden demokratski proces - ministar je podnio ostavku, premijer je nije uvažio, a svi zajedno čine sve što se može da se to nikad više ne ponovi.
Ova lekcija iz demokratije važna je i zbog još jednog razloga - u BiH se već jednom mora početi govoriti o odgovornosti. Ko je odgovoran za rastuću ekonomsku krizu, nezaposlenost, besperspektivnost, korupciju...? Naravno, niko. Nema odgovorne osobe, nema adrese na koju se polažu računi. Naši ministri bi sve privilegije - i auto, i sekretaricu, i diplomatski pasoš, i ugled u društvu... ali ne i odgovornost. Kada bude bila jasno definisana konkretna odgovornost svakog pojedinog ministra, možda će ministri malo nemirnije spavati razmišljajući da li su baš sve preduzeli da se eventualno ne desi nešto neželjeno i loše. Ali ako smo ministrima i uzeli koji minut sna, građanima smo život učinili barem malo kvalitetnijim i boljim.