Nije bez razloga da EU stalno insistira na regionalnoj saradnji. Regionalnom saradnjom balkanske zemlje demonstriraju razumijevanje, toleranciju, spremnost na kompromis i dijalog.
Takođe, regionalna saradnja znači ozbiljnost. Recimo, ako se pravi međudržavni most, onda se dogovor temelji na međusobnom uvažavanju, uzajamnim interesima i uvijek gledajući šta je dobro za narod s jedne i druge strane granice.
A baš mostovi na veoma praktičan način pokazuju koliko smo daleko od regionalne saradnje. Recimo, pelješki most. Hrvatska želi kopneno povezati južni dio zemlje, međutim u Sarajevu kažu da to šteti interesima BiH. Ako će most biti dovoljno visok da neće onemogućavati ulazak brodova u Neumski zaliv, zašto bi nam smetalo da taj most bude sagrađen? Lično smatram da je ulupati 500 miliona evra u most koji će put do Dubrovnika produžiti za desetak kilometara bačen novac, ali to nije moja stvar. Hrvatska ima pravo da gradi taj most, a pokušaji da ih se spriječi u tome ne mogu se opravdati bilo čime.
Drugi primjer je most na Savi kod Gradiške. Republika Srpska i Hrvatska su Memorandum o razumijevanju potpisale još 2007. godine, međutim od tada Hrvati su stalno nalazili izgovore zašto se most ne može praviti. Zanimljivo je da nikad nisu rekli da ne žele most, ali praktični rezultat stalnih odgađanja, revizija i promjena projekta je to da autoput Banjaluka - Zagreb završava u rupi odmah do savskog nasipa.
U međuvremenu, BiH je izgradila višemilionski najmoderniji granični prelaz, ali mosta nema. Zadnje obećanje je bilo da će tender za izvođača radova za most biti raspisan početkom avgusta, međutim sada se priča da je taj datum pomjeren za mjesec dana.
Tako se ispostavlja da je most na Savi kod Gradiške gotovo pa paradigma regionalne saradnje na Balkanu: svi su "za", ali sve završi kao mrtvo slovo na papiru.