Kada je prije nekoliko godina objavljeno da BiH uvozi 92 odsto hrane koju konzumira njeno stanovništvo, taj podatak me je, najblaže rečeno, šokirao.
Dopustilo se da nam plodna zemlja zarasta u korov, dok uvozimo, u najmanju ruku, namirnice sumnjivog porijekla i kvaliteta.
Taj podatak spomenuo sam jer on najbolje ilustruje nebrigu vlasti prema svemu što je domaće. A takvih primjera je na pretek.
Jedan je aktuelan od 1. juna, kada je istekla Odluka o obaveznoj primjeni preferencijalnog tretmana domaćeg u postupku javnih nabavki, a što je aminovao Savjet ministara BiH.
Zahvaljujući toj odluci, dok je bila na snazi, bh. kompanije su u tržišnoj utakmici na domaćem terenu imale prednost u odnosu na strane.
Najjednostavnije pojašnjeno, kada bi roba koju bi ponudili domaći ponuđači koštala, recimo, 129.000 maraka, smatralo bi se da je ona za 30 odsto jeftinija, pa bi domaći proizvodi imali prednost u odnosu na uvozne ponuđene po cijeni od 100.000 KM.
To je u praksi značilo da bh. firme, dok nude svoje proizvode ili usluge u BiH, imaju prednost u odnosu na stranu konkurenciju, što im je, koliko-toliko, bilo vjetar u leđa u borbi sa jakim kompanijama izvana.
Svojim postupkom, da tu odluku ne produži, ako pitate bh. privrednike, Savjet ministara BiH udario je još jedan ekser u mrtvački sanduk za našu ekonomiju, koja je i prije toga visila nad ambisom.
Kucnuo je posljednji čas da se pronađu mehanizmi koji će privrednicima omogućiti da prežive. U protivnom, jedan u nizu, a posljednji snažan udarac koji im je zadat, mogao bi nas sve skupo koštati. Radnike pogotovo.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.