Prije nešto manje od četiri godine Bosna i Hercegovina je dobila pozivnicu za NATO-ov program Partnerstvo za mir (PfP).
Vijest je tada dočekana s euforijom. Te daleke 2006. godine sve je izgledalo mnogo ružičastije.
Smatrali smo da smo ušli u predvorje NATO-a, najvećeg vojno-političkog saveza na svijetu, što bi maloj nesretnoj balkanskoj zemlji garantovalo mjesto pod sigurnosnim kišobranom ove moćne organizacije.
Četiri godine čekanja otrijeznile su i najveće optimiste. Birokrate iz NATO-a pokazale su nam da se u klub odabranih ne može ući na "lijepe oči".
Prekjučerašnja odluka o uslovnom dodjeljivanju BiH Akcionog plana za članstvo u NATO savezu (MAP) korak je naprijed, ali i pokazatelj da se u NATO ne ulazi baš lako.
MAP smo dobili uslovno, a tek tada slijedi pravi posao u ispunjavanju svih uslova da bismo postali punopravna članica.
Postoji još mnogo gorkih pilula koje se moraju progutati. Slanje vojnika u najrizičnije "mirovne" misije u svijetu, profesionalizacija vojske, društvene, ekonomske, ustavne i druge reforme bolni su koraci koje BiH mora napraviti.
Izazovi su toliko veliki da se ponekad zapitamo je li to vrijedno toga. Naravno da jeste. Na Balkanu, gdje je zveckanje oružja uobičajeno skoro kao i zveckanje dječjih igračaka, članstvo države u NATO-u je neprocjenjivo.