Ono što ne moraš uraditi danas, ostavi za sutra.
Ovako bi mogla glasiti deviza bh. vlasti kada je u pitanju strateško planiranje zaliha naftnih derivata kojima bi se moglo amortizovati povećanje cijena nafte na svjetskom tržištu i djelovati u slučaju nestašica i eventualnih energetskih kriza.
BiH ima zalihe naftnih derivata dovoljne za sedam do deset dana, odnosno onoliko koliko pumpaši mogu napuniti svoje rezervoare na pumpama. Državne zalihe koje, uostalom, propisuje i EU, ne postoje. To znači da će nas EU sutra, ako možda dođemo u poziciju da postanemo njen punopravni član, doslovno povući za uši i natjerati da uradimo ono što sada nismo spremni, a što je nama na korist, odnosno da obnovimo i izgradimo skladišne kapacitete kako bismo stvorili tromjesečne zalihe naftnih derivata, koje bi, ako bi se gledala tromjesečna potrošnja u 2008. godini, iznosile oko 350.000 tona.
Izgradnja skladišta zahtijeva velika sredstva, ali dugoročno gledano bili bismo u velikom plusu. Na primjer, kada bismo imali rezerve, mogli bismo uskladištiti mazut za potrebe grijanja i kupiti ga ljeti, kada je cijena najmanja. Umjesto toga, moramo tokom zime, kada su cijene astronomske, dokupljivati mazut, a račune za nebrigu nadležnih prebaciti na leđa potrošača.
Problem je u tome što i ovdje, kao i u svemu drugom, ulogu igra politika. Klasična i dobro poznata metoda je da se danas troši i prave dugovi, a da se račun na naplatu ispostavi narednoj političkoj garnituri, koja će, opet, praviti svoje dugove, a nesposobnost pravdati dugovima njihovih prethodnika. I tako u krug.