Fizički napadi na Vinka Stupara u Bosanskom Petrovcu i Milu Stanojevića u Srebrenici, motivirani nacionalnom mržnjom grupe Bošnjaka, još jedan su dokaz da je BiH tek na početku puta izgradnje tolerantne zemlje u kojoj ime i prezime neće biti presudno.
Iako svi mi, na putu ka europskim integracijama, ističemo naša zalaganja za suživot konstitutivnih naroda u BiH, u nezanemarivom broju slučajeva radi se samo o deklarativnom zalaganju.
Mnogo ljudi u sebi još nosi veliku dozu mržnje prema onima koji se drugačije mole Bogu, prema onima koji pripadaju drugoj vjeri.
Apsurd je, međutim, da se i Mujo i Pero i Simo suočavaju sa istim teškoćama, jednako im je teško doći do zaposlenja, obezbijediti egzistenciju i izgraditi krov nad glavom.
Istina je da je u rat u svima ostavio duboke tragove, tragedije su doživjele srpske, hrvatske i bošnjačke porodice, ali zar treba dozvoliti da prošlost upravlja našom budućnosti?
Stupar iz Bosanskog Petrovca i srebrenički taksista pretučeni su bez ikakvog povoda.
Tragično je što su počinitelji mladi ljudi, koji bi se trebali latiti knjige i voditi se primjerima uspješnih, a ne onih koji su u prošlosti činili zla.
Na sreću, još postoje oni koji se, uprkos riziku, žele vratiti na rodnu grudu i to daje nadu da će BiH (p)ostati zemlja u kojoj se različitost uvažava, a na svakom od nas je da damo doprinos tome.