Da su društvo u kojem živimo i sistem u kojem (ne)funkcionišemo miljama daleko od uređenih, stanovnici BiH svakodnevno se imaju priliku uvjeriti na vlastitoj koži.
Tamo gdje mogu biti "dvije škole pod jednim krovom" sve je moguće, pa i to da se pod jednim krovom nadležni bave i "zaštitom" braka, porodice i djece, ali i podjelom novčane pomoći. Na ulazima u te ustanove piše da pomažu i porodiljama i omladini sa poremećajima, ali i da se tu mogu dobiti subvencije za grijanje, kuponi za narodnu kuhinju...
Sve to, pa i više, možemo dobiti u ovdašnjim centrima za socijalni rad. Informaciju na koja vrata da se obratimo daće nam portir. Uglavnom onako neraspoložen i neljubazan, neće ni izaći iz portirnice, jer zaboga, klijenti su ljudi u nekoj socijalnoj potrebi, a najčešće u više njih.
Neće u Centar za socijalni rad navratiti ni načelnik ni ministar, ni savjetnik i pomoćnik, a bogami ni njihovi vozači. Njima i ako zatreba obrazac za "posredovanje" ili "njegu drugog lica", biće im dostavljen e-mailom ili donesen lično na ruke.
Pitam se zašto je u većoj opasnosti jedan pomoćnik ili savjetnik načelnika, odnosno ministra od socijalnog radnika, psihologa i psihotarapeuta? Zašto na ulazima u opštine ili vlade stoji nekoliko policajaca, pa i zaštitar, a u Centru za socijalni rad portir ili ni on?
Kod ministra se ne može, kao kod psihologa - s pištoljem! Sigurnost bi trebalo da je zagarantovana svim građanima i na svakom mjestu. Zato, gospodo iz vlada, novac treba uložiti u pojačano obezbjeđenje ustanova, uposlenika, ali i korisnika centara u kojima se rješavaju socijalni slučajevi, kako se u njima ne bi napadalo, pucalo...